Претрага
Претрага
Close this search box.

Dejan Aleksić dobitnik nagrade “Vasko Popa”

Nagrada “Vasko Popa“ je ustanovljena 1995. godine u Vršcu, i uručuje se svake godine na dan pesnikovog rođenja, 29. juna.

Nagradu dodeljuje Agencija Đorđević. Darodavci novčanog iznosa su Grad Vršac i Senzal kapital, vlasnika Radeta Rakočevića, Beograd. Nagrada se sastoji od Povelje s Popinim likom, rad akademskog slikara Milana Blanuše, i novčanog iznosa.

Nagrada “Vasko Popa” ima za cilj da afirmiše savremenu srpsku poeziju, uvažavajući doprinose Vaska Pope i njegovo neprocenjivo služenje modernoj pesničkoj reči. Nagradaje posebno uvažavala autore sa opusom koji imaju značajno i višegodišnje prisustvo u savremenoj srpskoj poeziji.

Žiri je razmatrao, u skladu sa Pravilnikom, 80 naslova izašlih 2018. godine, koji su poslati na konkurs ili su predloženi od strane članova žirija. Žiri je konstatovao da je produkcija raznovrsna i da u velikoj meri izražava snažne doprinose zastupanju modernog duha u poeziji. Iako bez posebne pažnje savremene kulture i društva, poezija opstaje kao snažan izraz i doprinos bitnim razgovorima sa društvom, kulturom, istorijom i čovekom uopšte.
U uži izbor su uvršteni sledeći naslovi:

  • Dejan Aleksić: Radno vreme raja, Кulturni centar, Novi Sad
  • Tanja Stupar Trifunović: Razmnožavanje domaćih životinja, Bajbok, Sarajevo
  • Branislav Veljković: Dnevnik dnevnog disanja, Filip Višnjić, Beograd
  • Marija Šimoković: Pozajmljena svetlost, Čigoja, Beograd
    Veselin Mišnić: Zašto se nisam rukovao sa majmunom od bronze, Grafoprint, Gornji Milanovac
  • Radivoj Šajtinac: Nepoznavanje prirode, Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad

U konačnom razmatranju žiri je između knjiga Branislava Veljkovića i Dejana Aleksića 17. juna doneo odluku većinom glasova, da se nagrada dodeli Dejanu Aleksiću, za knjigu pesama Radno vreme raja, Кulturni centar Novog Sada, 2018.

O nagradi su odlučivali: Radomir Andrić, Duško Novaković, Vladimir Gvozden, Slavomir Gvozdenović i Jovan Zivlak, predsednik.

Dejan Aleksić (1972), pesnik, dramski pisac, i književni stvaralac za decu. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik u Novom Sadu. Objavio je devet pesničkih knjiga, za koje je dobio brojne književne nagrade: Zmajeva nagrada“ Matice Srpske, “Meša Selimović“, “Branko Miljković“, Nagrada SANU iz Fonda “Branko Ćopić“, Prosvetina nagrada, Brankova nagrada, “Matićev šal“, “Risto Ratković“… Pored pesničkih, objavio je i dvadeset knjiga za decu, kao i jednu knjigu drama. Živi i radi u Кraljevu.

Dejan Aleksić je napisao složenu pesničku knjigu, pokušavajući da u svom pevanju ujedini jezik kulturnih aamblema, koji ima simbolističko – metaforičku vrednost i jezik pukih referencijalnih slika iz empirijskg iskustva života. Otuda su njegove pesme jedna vrsta interpretacije božanske povesti i njene ljudske patnje i prizora svakodnevice sa skoro trivijlnim situacijama u kojima se mit rajske utopije premešta sa nebeskih visina u zemaljski raj..

Dejan Aleksić uspeva da u svojoj poeziji na smiren način očuva mogućnost čuda i čuđenja, ali u ključu otklona od neposredne, naivne fascinacije. On će, tako, evocirati na trenutke poeziju Vaska Pope, pevati o sirćetu ili o nekakvom prolaznom susretu, o plaži, o oveštaloj frazi ili o istrošenom žanru putopisa kako bi nam otkrio jezičku i smisaonu iskru u naizgled depatetizovanoj, banalnoj i oskudnoj stvarnosti. S druge strane, on ostvaruje složenu mrežu vezanu za literarno iskustvo simbolizma i borheovskih lavirinta. Zbirku Radno vreme raja karakteriše trijadna struktura koja potvrđuje Aleksićevu pesničku veštinu kroz raznolikost u izrazu: od pesama kratkog stiha sa jasnom poentom i duhovno-ironičnim osenčenjima, preko duže narativne poeme “Verujem“ što afirmiše moć onog sada, sve do pesama dužeg stiha. Iako je knjiga složena kako u formalnom tako i u tematskom smislu, reklo bi se da se, kad je o potonjem reč, izdvaja stara pesnička tema – usamljenost. Ona ovde zadobija egzistencijalne i kognitivne dimenzije koja natkriljuje smiren izraz i sklad između reči i smisla.

Pesnički subjekt veruje da svaki oblutak “krije u sebi po jednu reč“, tako je raj ovozemaljsko spasenje u traganju za zaboravljenim, slućenim ali najčešće neizrečenim rečima. Stoga se može reći da je ovo arheološka poezija, u jezičkom i intelektualnom smislu, dakle poezija koja sistematski i istrajno traga za načinima da se još uvek izrazi uprskos snažnim iluzornim slikama koje on proizvodi. Postoji li nešto manje i nešto važnije od vladajućih slika? Ako postoji, onda je poezija ta koja može ne samo da prodre, već i da izrazi taj toliko naš svet. Aleksić spada među malobrojne pesnike koji su uspeli da se vinu do životne imanencije koja deluje onostrano i daleko iako je ona najviše naša, ovdašnja, bliska i sasvim ljudska.

Autor: nsuzivo.rs/Društvo književnika Vojvodine

Tagovi:

0 Komentara
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare

Povezane vesti