Selektivni mutizam je poremećaj i karakteriše ga nemogućnost govora u nepoznatim i širim socijalnim situacijama.
Najčešće se javlja kod dece, a može se pojaviti u bilo kom uzrastu, nezavisno od razvoja govora.
Sposobnost govora je očuvana zato što selektivni mutizam najčešće nije povezan s bilo kakvim komunikacijskim poteškoćama već anksioznim poremećajima.
Lečenje uključuje komunikacijske vežbe uz psihologa, a saradnja roditelja i rad kod kuće je nužan kako bi se video napredak.
Vrste selektivnog mutizma su:
- simbiotički mutizam- dete je u simbiotskom odnosu s nekom bliskom osobom, ali sa svima drugima pokazuje znakove manipulisanja,
- mutizam kao govorna fobija- neka deca se previše boje svog glasa, posebno pri samom razvoju govora zbog čega odbijaju da pričaju s drugima,
- reaktivni mutizam- najčešća vrsta mutizma koja se veže za promenu socijalne situacije koja kod deteta izaziva određenu vrstu traume zbog koje se dete povlači u sebe i pokazuje anksiozne znakove,
- pasivno-agresivni mutizam- ovakva vrsta mutizma je česta kod dece koja žele da izbegnu određene situacije ili postignu ono što žele, a karakteriše je upotreba ćutnje kao sredstva manipulacije i pokazivanja neprijateljskog stava prema određenim osobama.
Već od najranijeg uzrasta, deca koja su sklona razvoju selektivnog mutizma pokazuju strah od odvajanja, nesigurnu privrženost, poteškoće sa spavanjem i hranjenjem, manjak emocionalnih ekspresija i slične neobične promene u ponašanju.
Mnogi roditelji se preplaše da im deca zbog toga zaostaju u razvoju, ali to mišljenje je pogrešno. Naime, nema nikakvih dokaza da je selektivni mutizam na bilo koji način povezan sa zaostajanjem u razvoju.
Iako se može pojaviti selektivni mutizam kod odraslih, takva pojava je zaista retkost, a najčešće je uzrokuju promene u okolini, odnosno socijalne situacije koje predstavljaju traumu, strah i stres. Selektivni mutizam kod starijih osoba može biti uzrokovan određenim demencijama i oštećenjima moždanih područja za govor.
- očuvana sposobnost govora, ali izostajanje komunikacije u određenim situacijama,
- strah od određenih socijalnih situacija koje uključuju nove, nepoznate osobe (npr. u parku, vrtiću),
- naglo prestajanje govora zbog promene situacije u kojoj se dete nalazi (npr. polazak u školu),
- izostajanje govora pri pojavi straha od određenih ljudi ili objekata,
- razumijevanje svega što im se govori, ali odbijanje davanja verbalnog odgovora (u nekim situacijama dete može dati neverbalni odgovor kimanjem glave, ali ponekad nema ni toga).
Moguće je da deca pokazuju selektivni mutizam kada ne žele da jedu određenu vrstu hrane i toliko dugo istraju u tome dok roditelji ne ponude nešto drugo za jelo. Međutim, treba biti oprezan s procenom ovakve vrste mutizma zato što ponekad roditelji nisu svesni da dete s njima manipuliše.
Naravno, kao i kod svih vrsta poremećaja i bolesti, prognoze za oporavak su bolje ako se s lečenjem krene na vreme, odnosno odmah nakon postavljanja dijagnoze.
Autor: nsuzivo.rs
