Претрага
Претрага
Close this search box.

Kako je na današnji dan, pre 81 godinu, baka najpoznatijeg novosadskog pisca Aleksandra Tišme izbegla SMRT u raciji: Ubacivali su nas u kamion poput smeća, sve dok se nije napunio

Foto: Wikipedia/Ilustracija

Terez Miler počela je da piše svoju životnu priču u 91. godini i završila je četiri godine kasnije. Posebno potresne detalje iznosi kada misli i piše o Novosadskoj raciji, koju je preživela pukom srećom na današnji dan pre više od osam decenija. 

Nakon što su nedeljama Novi Sad i okolna mesta mučila u okupatorskoj stezi, pokolj je obustavljen na današnji dan 1942. godine. Kako podaci pokazuju, ubijeno je više od 4.000 ljudi, a među njima je 477 dece.

U koloni na Štrandu za pogubljenje našla se i Terez Miler, tada 65-godišnja Jevrejka, i baka poznatog novosadskog pisca Aleksandra Tišme, koja je o Novosadskoj raciji pisala u svojoj knjizi “Istinita priča”.

“Nakon tri dana, 23. januara (na rođendan moje drage Beži) tačno u jedan sat pojavio se narednik sa dva vojnika; delovao je ljubazno i uljudno. Tražio je moju legitimaciju, na šta
sammu pružila ispravu koju je potpisao general Bajor: „Sa ovim ćete se za pet minuta vratiti iz gradske kuće, izvolite se samo toplo obući, napolju je minus 29.” I ormane sam mogla da zatvorim, ništa nisu tražili. Htela sam da obučem štofani zimski kaput, na šta mi je on rekao da je bolje da obučem bundu, napolju je ledeno. Tada sam imala 65 godina, poslušala sam ga, dobro se utoplila i u njegovoj pratnji izašla kroz kućnu kapiju. Na ulici
je već čekao dug red sakupljenih Jevreja, gurnuli su me među njih i poveli u pravcu jednog trga gde su čekali prazni kamioni da nas transportuju do Dunava. Ubacivali su nas u kamion poput smeća, sve dok se nije napunio. I krenuo prema Dunavu. Na tom kamionu sam videla zagrljene ljude u parovima, glavnog rabina, kako steže u rukama svitak Deset Zapovesti, svako je tu valjda imao nekog svog, samo sam ja stajala sama, bez suza, još sam mogla da stojim, iščekujući da se dogodi ono neizbežno. Kad smo stigli na obalu Dunava, odmah su nas postrojili po petoro u red i mi smo se laganimkoracima približavali rupi u ledu; u nju su nakon skidanja odeće ubacivani živi ljudi i deca. Ako bi neko nakon toga još imao snage i životnog poriva da se izvuče, gvozdenim vilama bi ga gurali nazad. Velika daščana ograda razdvajala je našu petorku od dželata. Kada sam stigla na nekih pet metara od mesta zločina, dokotrljao se auto sa nekoliko osoba u civilu i pokolj je zaustavljen”- isečak je iz autobiografije.

Ivona Karan

Tagovi:

0 Komentara
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare

Povezane vesti