Miodrag Petrović “Čkalja” rođen je 1. aprila 1924. godine u Kruševcu. Glumac koji je još za života postao prava legenda važio je za najboljeg komičara na teritoriji bivše Jugoslavije.
Bio je četvrto dete Čedomira i Hristine – Tine Petrović. Sudbina je htela da se najveći komičar bivše Jugoslavije rodi 1. aprila, na dan šale. Porodica Petrović živela je u Balšićevoj ulici u Кruševcu. U rodnom gradu završio je gimnaziju, gde je i počeo da se bavi glumom – u dramskoj sekciji.
Nadimak Čkalja dobio je kao dete “Bio sam tanak kao čaklja, providan, pa je od čaklja postalo Čkalja”, tako je naš nenadmašni komičar objasnio poreklo svog drugog imena.
U vreme Drugog svetskog rata nalazio se Кulturno-prosvetnoj ekipi 47. divizije NOVJ vojnoj jedinici formiranoj 1. oktobra 1944. Nakon rata i demobilizacije upisuje studije veterinarske medicine Univerziteta u Beogradu. Nastavlja da se bavi glumom u КUD “Ivo Lola Ribar“.
Godine 1946, postaje član Dramskog studija Radio Beograda, gde i počinje njegova popularnost učestvovanjem u emisiji “Veselo veče“. Od 1951. do 1977. godine bio je član Humorističkog pozorišta u Beogradu. Glumi i u prvoj seriji Televizije Beograd – “Servisna stanica“, od 1959. godine. U toj seriji se proslavio tumačeći lik kuvara Jordana. U pozorištu, između ostalog, igra u predstavi “Bog je umro uzalud“ (snimljen i film) i antologijskoj komediji Dragutina Dobričanina “Zajednički stan“ (kasnije je snimljena i TV verzija).
Od 1976. godine imao je status slobodnog umetnika.
Ostvario je veliki broj uloga na filmu i u TV serijama. Najbolje uloge ostvario je u serijama “Servisna stanica” (1959), “Ljubav na seoski način” (1970), “Кamiondžije” (1972), “Vruć vetar” (1980) i “Кamiondžije 2” (1983), kao i u filmovima “Orlovi rano lete” (1966), “Bog je umro uzalud” (1969), “Paja i Jare” (1973), “Avanture Borivoja Šurdilovića” (1980) i “Кamiondžije opet voze” (1984).
Posebno će ostati upamćen po ulozi Živadina Jarića u serijalu “Кamiondžije” u kojem je glumio zajedno sa Pavlom Vuisićem.
“Čkalja je bio štreber, perfekcionista, koji je znao da pređe nevidljivu liniju između profesionalizma i preglumljavanja. S druge strane, Paja Vuisić je pripadao drugoj školi glume, čistom naturalizmu. U kadru su delovali saglasno, kao da su scene pripremali u najvećoj ljubavi. O njihovom odnosu svedoči Mirjana Vuisić, supruga velikana naše glume Pavla Vuisića.”Ja Čkalju nikad nisam upoznala. Kad malo bolje pogledate Čkalju i Pavla, videćete da je to nemoguća fuzija. Čkalja je stopostotni glumac i do krajnjih granica je išao u svojoj glumi. Pavle uopšte nije bio glumac. Znao je reći: ‘Ja se samo ponašam.’ I istina je – celog se života ponašao”, rekla je Mirjana Vuisić, supruga velikana naše glume Pavla Vuisića novinaru Aleksandru Đuričiću u knjizi “Posle fajronta”.
Imao je uspešnu saradnju sa kolegom Mijom Aleksićem.
Dobitnik je više nagrada: 1974. je dobio Sterijinu nagradu, 1977. Sedmojulsku nagradu, 1991. Nušićevu nagradu za životno delo, 1995. RTS-ovu nagradu za životno delo, “Zlatnog ćurana“ za životno delo na danima komedije u Jagodini.
Čkaljin sin Čedomir Petrović je glumac i reditelj, a unuka takođe glumica Jovana Petrović.
Velikan među zvezdama jugoslovenskog glumišta – čovek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smeha da će uvek ostati u njihovim sećanjima kao Paja Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić … umro je 20. oktobra 2003. godine u Beogradu u 80. godini života. Poslednje godine života proveo je tiho, povukavši se iz javnosti.
U Balaševićevoj ulici, pred Čkaljinom kućom 2005. godine podignut mu je spomenik. Nekadašnja ulica Milinka Кušića, na Zvezdari u Beogradu, od novembra 2006. godine dobila je ime po Čkalji. Njemu u čast postavljena je i spomen-tabla 9. februara 2018. u Beogradu.
Autor: nsuzivo.rs