Претрага
Претрага
Close this search box.

Nada Padejski Šekerović, rukovoditeljka Sigurne ženske kuće, za NS Uživo: Sigurna ženska kuća nije zatvor, ona je pružalac usluga u momentima krize i izlaska iz nasilja. Mediji potpiruju nasilje nekih drugih potencijalnih počinilaca nasilja, jer na taj način daju pažnju nasilju, a ne žrtvi (FOTO, VIDEO)

Foto: nsuzivo.rs/Pavle Pejić

Sve je češći termin “epidemija femicida”. Dok se ovaj intervju piše, u Srbiji je ubijena još jedna žena. Ovo je 24. femicid ove godine u Srbiji. Ubijena je 24. žena u nasilju u porodici

Nada Padejski Šekerović je psihološkinja i rukovoditeljka Sigurne ženske kuće u Novom Sadu. Na ovoj funkciji je 11 godina, a pre dolaska na mesto rukovoditeljke radila je kao psihološkinja u Sigurnoj ženskoj kući. Osim teme rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici, bavi se i temom trgovine ljudima. Članica je brojnih radnih tela u republici, pokrajini i gradu. Članica je saveta za rodnu ravnopravnost AP Vojvodine, a iza nje je veliki broj radova koji su izlagani na brojnih konferencijama i stručnim skupovima.

Sigurna ženska kuća u Novom Sadu postoji već 16 godina, sa neprekidnim radom. U njoj se trenutno nalazi šest žena i sedmoro dece. Korisnice koje traže pomoć su žene koje imaju najmanje ličnih, socijalnih, materijalnih resursa, koje su najduže vremenski trpele nasilje i najteže oblike nasilja, žene koje nemaju druge izvore podrške. To su najčešće žene koje imaju decu predškolskog uzrasta ili nižeg osnovnoškolskog uzrasta, starosti od 25 do 35 godina, nezaposlene, koje nemaju imovinu u svom vlasništvu, koje su završile osnovnu ili srednju školu i koje neretko toliko dugo trpe nasilje da su potpuno preuzele ulogu žrtve i odgovornost za nasilje.

-Proteklih deset godina podaci na nivou naše države pokazuju da se u proseku godišnje u partnerskom nasilju ubije 30 žena. Ako znamo da žene imaju decu predškolskog uzrasta, školskog uzrasta ili stariju, onda možemo da kažemo da je u femicidu direktno pogođeno na stotinu građanki i građana naše zemlje. To je alarm za aktivaciju čitavog sistema- rekla je za naš portal Padejski Šekerović.

Nada Padejski Šekerović je rukovoditeljka Sigurne ženske kuće u Novom Sadu; foto: nsuzivo.rs/Pavle Pejić

Kada prijavi nasilje i izađe iz začaranog kruga nasilja koje je on napravio, ona je onda kao srna na ledini

Rukovoditeljka ističe da se u Sigurnoj ženskoj kući nikada ne sme izgubiti empatija za nasilje u porodici.

-U redu je da se žrtve boje, strah je deo nasilja. Mi nikada nećemo reći žrtvi da se ne boji, jer mi nemamo prava da utičemo na njihova osećanja. Mi ih uvažavamo, poštujemo i prihvatamo. Žene sa kojima radimo, a koje su izašle iz Sigurne ženske kuće, nam kažu da strah nije prestao ni nakon što su se sudski postupci završili. Strah i anksioznost su različita osećanja. Žene doživljavaju strah da se nasilje ne ponovi, a anksioznost zbog svih situacija koje ih čekaju nakon izlaska iz nasilja. Kada prijavi nasilje i izađe iz začaranog kruga nasilja koje je on napravio, ona je onda kao srna na ledini, kako sam na jednoj konferenciji rekla. On je svojim nasiljem isterao na ledinu gde je ona pod brojnim uticajima- ističe naša sagovornica.

Tada su joj zaštita institucije i Sigurna ženska kuća, koja je prihvatilište za žene i decu žrtve nasilja u porodici, njeni lični i socijalni resursi. Zakon definiše da kada žena prijavi nasilje procenjuje se rizik od ponovnog nasilja koje može da se desi u budućnosti. Nakon procene obučeni policijski službenik donosi naredbu o hitnim merama zaštite. Tada može da važi jedna ili obe mere zaštite- mera zabrane prilaska i kontakta i mera udaljenja počinioca iz mesta stanovanja, nezavisno od toga ko je vlasnik imovine. Mera traje dva dana, a za to vreme se dokumentacija prosleđuje Tužilaštvu. Sud donosi mere koje važe 30 dana.

-Sigurna ženska kuća pruža širok spektar usluga. To su egzistencijalna podrška, dakle mesto gde ja živim, gde mogu da provedem šest meseci i duže od toga, gde spavam i imam zadovoljene sve potrebe za higijenom, ishranom, odećom, obućom, opremom za školu i sve što mi zatreba. Potom, tu je psihološka podrška sedam dana nedeljno, 365 dana u godini. Tu je i pomoć socijalnog radnika, jer mnoge žene nemaju rešenu dokumentacije. Pomoć pedagoga je tu, za osnaživanje majke u njenoj roditeljskoj ulozi, ali i rada sa decom oko domaćih zadataka, upisivanja u vrtić ili školu. Pravna pomoć je veoma važna. Advokati u Novom Sadu pro bono, samostalno pružaju advokatsku pomoć. Zdravstveno zbrinjavanje je takođe važno. Tu je i pratnja i podrška pred sudske postupke i tokom njih. Sigurna ženska kuća će vam pomoći oko svakodnevice, da upišete dete u vrtić, možete ići na posao i u školu- reči su rukovoditeljke.

Kako izgleda jedan dan u Sigurnoj ženskoj kući

Jedan dan korisnika Sigurne ženske kuće izgleda individualno, postoji kućni red i struktura dana, ali je velika razlika da li je žena u penziji bez dece, da li žena ima decu predškolskog uzrasta ili školskog, da li je zaposlena ili nezaposlena.

-Nakon smeštaja u Sigurnoj ženskoj kući prvih nekoliko dana, u zavisnosti policije i naše zajedničke procene, kao i žene jer moramo verovati žrtvama, žene i deca ne odlaze na posao, vrtić ili školu, kako bi se dalo prostora da institucije sistema reaguju. Policija izrekne hitne mere, a Centar za socijalni rad poziva na razgovor počinioca nasilja i žrtvu nasilja. Centar za socijalni rad, policija i Tužilaštvo su stožeri primene Zakona nasilja u porodici. Ako se tokom tog perioda proceni da je rizik niži, da počinilac nasilja ne proganja žrtvu, da neće uzeti dece iz vrtića ili škole, procenom Centra za socijalni rad čija smo organizaciona jedinica, donosi se odluka da žena može na posao, a deca u vrtić ili školu. Ukoliko nam žena da saglasnost mi stupamo u kontakt sa njenim poslodavcem, ali obavezno sa svakom predškolskom ustanovom i školom kako bismo razmenili s njima informacije, jer počinilac nasilja može da dođe i preuzme dete. Daje se podrška da žena vodi optimalan život. Sigurna ženska kuća nije zatvor, ona je pružalac usluga u momentima krize i izlaska iz nasilja- objasnila je naša sagovornica.

Žene su u novosadskoj Sigurnoj ženskoj kući izrazito bliske i jedna drugoj su podrška, pa neretko svoja prijateljstva nastavljaju i nakon izlaska iz nje. Nakon izlaska iz Sigurne ženske kuće nastavlja se bodrenje žena kroz projekat “Podrška nakon izlaska iz Sigurne ženske kuće”, koji podrazumeva da se nekadašnje korisnice okupljaju na radionicama.

Ozbiljni su problemi u izveštavanju medija koji odbijaju žrtvu da potraži pomoć

Mediji, u trci za “klikovima” i velikim tiražima, često femicid prate senzacionalistički, sa istaknutim detaljima samog čina, pokušaja ubistva i izjavama ljudi bliskih žrtvi.

-Mediji moraju da poštuju Kodeks novinara, preporuke koje su definisane u okviru različitih izdanja grupe Novinarke protiv nasilja gde je precizno definisano na koji način se žrtva viktimizuje sekundarno ponovo, ponovo i ponovo senzacionalističkim, nestručnim i neetičkim izveštavanjem. Mediji na brojne načine rade sledeće stvari- prvo sekundarno viktimizuju žrtvu zabadajući joj nož u srce i leđa time što objavljuju njene podatke ili njene inicijale, ili samo mesto u kom ona živi i opišu njen kontekt. U tom mestu će svi znati o kojoj ženi se konkretno radi. Na drugi način mediji opravdavaju nasilje time što potvrđuju i podstiču predrasude i stereotipe da je žena izazvala nasilje. Mediji kontinuirano i dugoročno oštećuju decu, zato što svi naslovi ostaju zauvek u našem savremenom društvu elektronskih medija i društvenih mreža. Mediji potpiruju nasilje nekih drugih potencijalnih počinilaca nasilja, jer na taj način daju pažnju nasilju, a ne žrtvi. Ozbiljni su problemi u izveštavanju medija koji odbijaju žrtvu da potraži pomoć, a sprečiti nekoga u stanju potrebe da traži pomoć je ozbiljno kršenje tuđih prava- tvrdi Padejski Šekerović.

Korisnice nam kažu da je psihološko nasilje najteže za njih, jer psihološko nasilje pogađa dušu i ličnost

Fizičko nasilje uvek prati i psihološko nasilje- omalovažavanje, vređanje, psovanje, pretnje, ucene, “etiketiranje” žene. Psihičko nasilje se manje prijavljuje od fizičkog, a u žrtvi se proizvodi dugoročni osećaj zbunjenosti te ona počinje da sumnja u sebe. Često mora da prođe mnogo vremena dok žene ne shvate da je ovakvo ponašanje nasilnika namerno i smišljeno. Neki od vidova psihičkog nasilja su okrivljavanje za sve probleme koji postoje u vezi ili braku, ponižavanje i omalovažavanje pred drugima, kritikovanje inteligencije, izgleda, sposobnosti, optuživanje žene za sopstvene neuspehe i nezadovoljstvo, vikanje, vređanje i psovanje, pretnja samoubistvom.

-Struka psihologa i socijalnih radnika, na celom svetu, podržava stav da je svako nasilje jednako teško. U Sigurnu žensku kuću se mogu zbrinuti apsolutno žene koje su doživele samo fizičko nasilje, samo psihološko nasilje, samo ekonomsko nasilje, samo nasilje proganjanjem, seksualno nasilje ili bilo koju od ovih kombinacija. Korisnice nam kažu da je psihološko nasilje najteže za njih, jer psihološko nasilje pogađa dušu i ličnost. Žene kažu “Kada me udari modrica me prođe, a kada me u kontinuitetu vređa, omalovažava, govori mi da sam loša majka, loša žena, da ništa ne vredim, da ne mogu da radim, da me proverava šta sam obukla i s kim sam bila, mi teže pada nego da me je udario”.

Istraživanja pokazuju da samo jedna noć provedena u Sigurnim kućama menja ženina uverenja. Dok pišem ovo ubijena je 24. žena u Srbiji. A jedna noć mogla je da joj promeni sve.

Ivona Karan

Tagovi:

0 Komentara
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare

Povezane vesti