Претрага
Претрага
Close this search box.

(FOTO)(VIDEO)”NOVOSADSKI TRUBAČI”: Kako je bivši policajac muzičkim instrumentom povezao narode regiona

Foto: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, privatna arhiva

Boško Krdžavac s kolegama ulazi u domove nepoznatih ljudi da bi ih uveseljavao kada obeležavaju najsrećnije trenutke u životu. Kroz poziv koji obavlja upoznaje bogatstvo različitosti Srbije i stiče neraskidiva prijateljstva.

Instrument na kojem svira stigao je na naše prostore u devetnaestom veku, a u svoja sela doneli su ga vojnici koji su na njoj ratne tonove zamenili zvucima kola. Današnji sagovornik portala mojnovisad.com trubu spasava od zaborava u mnogim vojvođanskim mestima svirajući srpske, ali i pesme drugih naroda.

Boško Krdžavac je rodom iz sela Bistrica kod Nove Varoši (Zlatiborski okrug) i potiče iz porodice trubača. Završio je Srednju školu unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici i Policijsku akademiju u Beogradu. Radio je u MUP-u, bio je starešina, a kasnije i policijski instruktor u školi. Pre petnaestak godina napustio je službu i zaposlio se u Kliničkom centru Vojvodine gde je danas šef Odseka za prateće poslove. Paralelno sa promenom karijere posvetio se i trubi i napravio orkestar “Novosadski trubači”. Ovaj četrdesetdvogodišnjak sa svojim muzičarima redovno pokriva slavlja širom Vojvodine, a kada treba i u ostatku Srbije, ali i u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Nemačkoj i Austriji. Pored srpskih trubačkih pesama u repertoar su uvrstili i pesme na mađarskom, slovačkom i jevrejskom, ali i dela klasične i popularne muzike.

“Pokojni deda i otac su svirali trubu i bavili se tim iz ljubavi. Mene je put odveo na drugu životnu stranu jer sam želeo da postanem policajac. Sećam se da otac nije prvo hteo da potpiše odobrenje, ali to je bio moj izbor. Završio sam školu, pa akademiju i zaposlio se kao starešina u Užicu, da bih se posle vratio u Kamenicu kao profesor i instruktor obuke. Oženio sam se Novosađankom poreklom iz Virovitice i, kada sam dobio prekomandu, odlučio sam da napustim službu i da ostanem u Novom Sadu”, počinje svoju priču Boško.

Pored posla u kliničkom centru, Krdžavac je 2010. godine počeo i da svira. Pošto je odrastao uz trubu i od malih nogu gledao i slušao svoje kako sviraju, truba mu je ušla i u uši i u krv. Sa orkestrom “Novosadski trubači” ubrzo je počeo da obilazi Vojvodinu i da upoznaje njenu multikulturalnost. Jedna od prvih mađarskih svadbi koje je radio urezala mu se u sećanje zauvek i tek tada je shvatio koliko pripadnici drugih nacionalnih zajednica u Srbiji zapravo vole trubu.

“Zvali su nas na svadbu u Malom Iđošu i tražili izričito da nosimo srpsku šumadijsku nošnju. Nismo ni znali kod koga idemo. Kada smo stigli primetio sam da domaćin priča mađarskim akcentom i videli smo da muzika ide na mađarskom. Sve se dešavalo ispod velikog šatora koji je bio izuzetno opremljen. Pitao sam šta da sviramo tokom ulaska. Rečeno nam je “Marš na Drinu”. Kako smo krenuli sa pesmom, svi gosti, od sedam do 77 godina, su skočili na noge i počeli da tapšu i da igraju. Takav doček do tada nikad nisam doživeo. Prošli smo kroz špalir ovacija dok nismo stigli do bine za muzičare. Mladenci su to veče dva stola slomili igrajući, a bilo je oko 300 gostiju. Atmosfera je bila neverovatna, a i nas su lepo ugostili”, priseća se Boško sa osmehom na licu.

Kvalitetan nastup je ove trubače ubrzo odveo i do Bajmoka, a odatle na splav na Dunavu u Budimpešti, te su od tada redovni gosti na mnogim proslavama u tom gradu.

Međutim, ispostavilo se da zvuk trube ne vole ništa manje ni Slovaci. Orkestar je počeo da obilazi svadbe, rođendane, proslave rođenja i slavlja u Bačkom Petrovcu, Kulpinu, Gložanu, Kovačici i u mnogim drugim mestima.

“Posle su nas mnogi zvali ponovo. Mene je tada bilo sramota da ne znam njihove pesme, da ne znam čardaš, “Mađarsku igru broj 5” ili “Tancuj, tancuj”. Odlučio sam da to sve i još mnog toga uvrstimo u repertoar. Kada su kasnije čuli kako sviramo i pevamo na njihovom jeziku, zavoleli su nas još više, a meni je bilo drago da sam napravio dobru atmosferu na nečijem slavlju”, iskren je današnji sagovornik.

Ništa manje nisu bili uzbudljivi nastupi u Hrvatskoj. Tokom prve posete postojao je strah jer su se trubači pitali kako će ih prihvatiti. Međutim, razloga za brigu nije bilo.

“Svirali smo u okolini Vukovara i Osijeka i za Srbe i za Hrvate. I jedni i drugi su jednako tražili pesme od Halida, “Romanija”, “Miljacka” i “Ja bez tebe ne mogu da živim”, ali i “Đurđevdan” i “Mesečinu”. Sećam se kada mi je u jednoj diskoteci prišao muškarac, Hrvat, koji se bavio poslovima sa one strane zakona i naručio “Odakle si sele”. U Splitu smo pre nekoliko godina svirali pred hrvatskom publikom za doček Nove godine. Uglavnom su naručivali narodnjake i to Miroslava Ilića, Tomu Zdravkovića i Tozovca. Naravmo, neizostavne su bile i pesme od ZvonkaBogdana. Bilo je fenomenalno, da ne veruješ”, priča Krdžavac.

OPALIO MI JE ŠAMAR I REKAO: “SAD ĆU TE UBITI!”

Jedna od najneverovatnijih anegdota se, ipak, dogodila u Srbiji. Trubači su išli na svadbu koja je trajala ceo dan, ali njihov nastup je bio zakazan tek za uveče.

“Preko dana sam sedeo sa članovima orkestra u restoranu i gledao kako se ljudi vesele i zapamtio sam nekoliko osoba koje su neke pesme posebno pogodile. Kada je posle torte došao red na nas, mi smo svirajući prišli mladencima i nakon dvadesetak minuta došao je muškarac. Rekao nam je da ga pogodimo pesmom. Naravno, ja sam znao šta treba jer sam ga posmatrao ranije dok je lumpovao. Počeo sam da sviram “Zanela me svetla od velikog grada”, a on mi je iznenada opalio šamar i rekao “mamu ti j***m, sad ću te ubiti”. Ja sam se prepao, a moji su stali sa svirkom. Odjednom, iz džepova je izvadio gomilu para, možda dovoljno za kupovinu garsonjere, i rekao mi da uzmem koliko hoću”, priseća se kroz smeh Boško.

A koliko su kulture na ovim prostorima isprepletene, dokazuju i pesme koje se sviraju u novosadskom Velikom ritu, kada Romi islamske veroispovesti slave uz zvuke trube.

“Često sviramo tamo. Njihov čoček je sličan kosovskoj muzici jer taj melos je došao od dole. Isti je ritam i prepoznajete pesme kao što su ‘Srpsko svekrvino kolo’, ‘Preševka’ ili ‘Pembe’. Ne bih se usudio da kažem ko je od koga preuzeo, već da su se kulture jednostavno saživele”, smatra ovaj poznati trubač.

Muzičko umeće Novosadskih trubača primetili su i predstavnici Jevrejske zajednice u Beogradu. Usledio je i poziv.

“Ako se ne varam, zvao nas je rabin. Dobili smo linkove sa jevrejskom muzikom koju smo naučili. Od tada skoro redovno nastupamo kod njih kada su neke proslave ili kada se slavi rođenje deteta. Obradili smo za trubu “Hava Nagilu”, ali i druge pesme. Jevrejska muzika je zaista lepa”, kaže sagovornik portala mojnovisad.com.

Krdžavac je tokom godina, svirajući na mnogim veseljima, upoznao mentalitete naroda sa ovih prostora. Za Mađare tvrdi da su među najveselijima i da vole različitu muziku. Po lumpovanju i raznovrsnosti muzičkog ukusa, za njima ne zaostaju ni Slovaci, koji su pored toga i izdašni sa bakšišom. Hercegovci su takođe dobre platiše, ali drže se svojih pesama kao što su “Hercegovka iz Mostara” i “Čudna jada od Mostara grada”. Krajišnici su slični jer se isto drže svoje muzike i vole Bajin repertoar i traže njegove pesme kao što je “Pevaj Srbijo, zemljo junaka” i tome slično. Ljudi iz centralne Bosne predstavljaju mešavinu kulture svih entiteta, a Sarajlije posebno vole sevdalinke.

“Zato je u Vojvodini teško svirati, jer treba održati jedno društvo na okupu koje je raznovrsno. Ovde je zvuk trube bio prepoznatljiv samo kao truba sa juga i oni su shvatali ovaj instrument na jedan specifičan način. Kada sam se pre deset godina pojavio u ovom delu zemlje ljudi su trubu ponovo prepoznali, jer sam je prilagodio ovom podneblju. Imamo širok repertoar pesama i radimo na preporuku. Ako napravimo dobru atmosferu i ostavimo dobar utisak, zvaće nas ponovo. Mi za vikend imamo i po petnaest svirki, koje traju od 15 minuta do pola sata. Naravno, može biti i sat vremena ako neko želi neki program”, objašnjava ovaj trubač.

Orkestar “Novosadski trubači” se većinom sastoji od akademski obrazovanih muzičara, a neki od njih su i profesori ili se spremaju za to zvanje.

“To su Aleksa MarkovićJovan DelićViktor JovanovićNikola NenadićRadomir Milinković i Jovan Subotin, koji svojim poreklom zastupaju mnoge delove Srbije”, kaže Boško.

A o kvalitetu njihovog muzičkog umeća govore i nagrade. Osvajali su titulu “Najboljeg orkestra Vojvodine i Beograda”, “Najbolji trubači u Novom Sadu”, ali i nagrade na međunarodnim takmičenjima, prvu u Mađarskoj i drugu u Zrenjaninu. Iako su im do sada izmakla veća priznanja, redovno nastupaju i u Guči.

U pripremi im je i prvi CD čije je objavljivanje usporila pandemija. Na njemu treba da se nađe splet srpskih i vojvođanskih pesama, vlaško kolo, instrumental koji će se zvati “Naše kolo”, mađarska igra, jedna jevrejska pesma i jedna slovačka narodna pesma.

Foto:  Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, privatna arhiva

Dogodovštine “Novosadskih trubača” možete pratiti i preko društvenih mreža Fejsbuk i Instagram jer šef orkestra redovno objavljuje fotografije i video snimke. Posebno su interesantni “lajvovi” koje prenosi sa veselja ili dok putuju kombijem. Tako je nedavno simulirao kvar na vozilu, pa zamolio svirače koji su već bili u polusnu da poguraju vozilo. Sve se završilo kroz smeh i šalu.

Pored mnogobrojnih obaveza, Krdžavac završava i pravni fakultet. Namerava da ponovo aktivira strukovno udruženje koje je osnovao pre desetak godina.

“Želim da muzičari budu egzistencijalno obezbeđeni i da više ne rade na crno. Kada idemo poslovno za Hrvatsku, domaćini za nas plaćaju porez od dvadesetak evra po muzičaru, dok je za njihove bendove ta suma manja. To treba uvesti i kod nas i odrediti koji bi iznos bio adekvatan za naše uslove. To se pokazalo važnim posebno sada u vreme korone kada mnogi mesecima nisu radili i pitam se kako ti ljudi preživljavaju”, kaže Boško.

Takođe, kroz udruženje želeo bi da vrati trubu iz zaborava u pojedinim krajevima. Naime, primetio je da je ovaj instrument nekada bio zastupljen i kod pripadnika drugih nacionalnih zajednica po vojvođanskim selima, a to više nije slučaj.

Na porodičnom planu ovaj trubač je ispunjen jer ima divnu suprugu i dvoje dece. Ćerku od deset i sina od sedam godina.

“Sin pokazuje afinitete za trubu. Pored mene to mu je ušlo u krv, kao što je i meni od mojih”, kaže ponosno sagovornik portalamojnovisad.com.

Krdžavac namerava i dalje da se bavi muzikom i da uživa u životu jer ako je ostvario samo deo ciljeva o kojima je maštao, to smatra uspehom.

“Radim ovo iz ljubavi i osećam se ispunjeno. Upoznajem ljude različitih kultura i poštujem njihovu veru i muziku, kao što i oni poštuju moju i to rađa nove kontakte i prijateljstva. Kod mene na slavu dolaze i Mađari i Slovaci i Romi i muslimani i mnogi drugi. Kud ćeš lepše od ovoga što imamo u Vojvodini”, završava svoju priču Boško Krdžavac.

Izvor: mojnovisad.com (Aleksandar Jovanović)

Foto:  Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, privatna arhiva

Tagovi:

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare
Gost
Zeza
20.10.2020 14:22

Jedino trubacki orkestar koji svojim repertoarom,oblacenjem,izgledom zasluzuju duboki respekt.NISU KAO OSTALII TRUBACI KOJI NAPADAJU ISPRED CRKVI BUKVALNO “ULAZE U NOVCANIK”POUZDANO ZNAM.

Povezane vesti