U Evropi i svetu, niskokalorični zaslađivači, kao i drugi prehrambeni aditivi, prolaze stroge kontrole.
Niskokalorični zaslađivači su sastojci koji su mnogo puta slađi od šećera (saharoze). Kao primere navodimo saharin, steviol glikozide i sukralozu, koji su između 150 i 600 puta slađi od saharoze, i neotam koji je između 7000 i 13000 slađi! Intenzitet slatkoće zaslađivača zavisi od njihove prirodne snage zaslađivanja i koncentraciji u kojoj se koriste. Što se tiče kalorijskog sadržaja, mogu imati od nula do četiri kilokalorije po gramu, ali to u praksi znači vrlo malo kalorija. Njih obično nalazimo u bezalkoholnim napicima, dezertima, mlečnim proizvodima, slatkišima, žvakama i napicima od tople čokolade. Većina je dostupna i u obliku zaslađivača koja se koriste u čaju i kafi ili u drugim namirnicama, poput voća i žitarica kakve se obično konzumiraju za doručak.
Niskokalorične zaslađivače 1879. godine otkrio Konstantin Falberg, hemičar koji je radio na univerzitetu u Sjedinjenim Državama, a intenzivno se koristio za vreme nestašica šećera, npr. tokom Prvog svetskog rata.
Koriste se u širokom rasponu prehrambenih proizvoda i napitaka iz niza razloga, između ostalog i zbog toga što potrošači žele da imaju kontrolu nad svojom telesnom težinom, a proizvođači nastoje ponuditi velik izbor kalorijskog sadržaja u svojim proizvodima. Bolji ukus niskokaloričnih zaslađivača još je jedan od razloga njihove raširene primene. Iako su u početku imala nekih nedostataka u pogledu ukusa, posebno ako su korišćena kao jedini zaslađivač u nekom proizvodu, novija niskokalorični zaslađivači imaju bolje profile ukusa.
Već od rođenja, ljudi prepoznaju sladak ukus i skloniji su mu nego drugim ukusima. Smatra se da je to, kao i urođena nesklonost gorkim okusima, fiziološko prilagođavanje koja je prvim ljudima pomagala razlikovati moguće štetnu i moguće hranjivu hranu biljnog podrekla. Majčino mleko ima sladak ukus ponajviše zbog toga što sadrži 7.2% laktoze. U poređenju sa majčinim mlekom, sok od jabuke i narandže sadrže gotovo 10% šećera. Studije pokazuju da je snažna sklonost slatkome izražena u detinjstvu, ali slabi u kasnoj adolescenciji do odrasle dobi. Ljudi različite starosti već mnogo vekova zaslađuju hranu medom i voćem.